Jednog dana Lujza je ušla u jednu prodavnicu i na veoma tužan način prišla vlasniku i pitala da li može da joj da neke namirnice besplatno.

A njeno obrazloženje je bilo da je njen muž teško bolestan, a imaju sedmero djece, vlasnik radnje ju je odmah odbio i istjerao iz radnje.

Ona ga je molila, ali uzalud, sve je to čuo kupac koji je stojao na kasi i odmah je došao do vlasnik i rekao da će on kupiti sve što ona treba za svoju porodicu.

A onda ju je pitao ” Da li vi imate znate sve što vam treba ” a ona je odgovorila ” da znam “. Zatim joj je rekao da na papir napiše sve potrebne namjernice i stavi na vagu, a on će joj dati namirnice jednake vrijednosti.

Ona nije okljevala uzela je torbicu i stavila je komad papira na vagu, svi su ostali bez teksta kada se je vaga spustila do kraja na jednoj strani.

” Ja ne mogu da vjerujem ” su bili komentari vlasnika i kupca, zatim je vlasnik krenuo da stavlja namirnice u kesu i na vagu, on je stavljao i stavljao puna je kesa bila ali vaga se nije pomjerila.

Nakon toga je uzeo papir koji je žena stavila i ostao je bez teksta, na papiru je pisalo samo ” Dragi Bože, ti znaš šta je meni sve potrebno pa ovo ostavljam tebi u rukama “.