Seid Memić Vajta, koji je rođen 1952. godine u malom gradu Travniku u Bosni, postao je jedno od najistaknutijih imena muzičke scene nekadašnje Jugoslavije. Njegov umjetnički put karakterizirala je jedinstvena mješavina talenta, harizme i posvećenosti glazbe, što ga je dovelo do značajnog trenutka u karijeri 1981. godine, kada je pjesmom „Lejla“ predstavljao Jugoslaviju na uglednom natjecanju Evrovizije.
Iako je Vajta sa ovom pjesmom zauzeo 15. mjesto, njegov utjecaj na muziku ostao je dubok i neizbrisiv, čineći ga simbolom jedne ere i muzičke scene koja se i dalje pamti. Pesma „Lejla“ ostaje veoma prepoznatljiva i omiljena među publici koja se seća zlatnih godina jugoslovenske muzike.
Vajta je bio ne samo izvođač, već i autor mnogih hitova koji su oblikovali njegov bogat glazbeni opus. Njegove pjesme, kao što su „Prevari me srce moje“, „Azra“ i „Zlatna ribica“, ostavile su značajan utjecaj na muzičku scenu, osvajajući srca brojnih slušalaca. Ipak, u posljednjim godinama, Vajta je prestao sa snimanjem novih pjesama i nije nastupao. Razlozi za ovu promjenu su raznoliki, uključujući lične razloge, kao i društveno-političke okolnosti koje su, kako je on sam naveo, uticale na njegovo odlučivanje da se ne nastavi sa glazbenom karijerom.
Njegova glazbena karijera započela je u ranim sedamdesetim godinama, kada je bio vođa grupe „Teška industrija“ tijekom 1975. i 1976. godine. Iako je ova grupa imala kratko trajanje, postala je jedan od ključnih elemenata jugoslovenske rok scene. Zahvaljujući svom jedinstvenom glasu i neobičnoj scenskoj prisutnosti, Vajta je stekao reputaciju jednog od najzanimljivijih i najkarizmatičnijih izvođača tog doba. Njegov pevački stil, koji je spoj pop glazbe i rocka, ostavio je snažan utisak i bio je prepoznat kao nešto novo i autentično u glazbenom okruženju tog vremena.
Usprkos velikom glazbenom uspjehu, Vajta se suočio s brojnim ličnim izazovima. Kako je ranije naveo, njegova penzija iznosi samo 326 maraka, što je otprilike 172 eura, iako je više od 40 godina uplaćivao doprinose tijekom svoje karijere. Ova situacija oslikava tešku stvarnost mnogih umjetnika iz bivše Jugoslavije, koji su, unatoč svojoj popularnosti, često ostali zanemareni ili nisu bili adekvatno nagrađeni za svoj rad.
Vajtinov put od samog početka bio je obilježen teškim okolnostima. U mladosti je izgubio oca, a već sa petnaest godina bio je primoran da se uključi u radnu snagu kako bi preživio. Obavljao je različite poslove, od molerskih radova, gdje je zarađivao džeparac krečeći kuće bogataša, do krojačkog zanata, a čak je radio i kao livac u Austriji. Nakon povratka iz inozemstva 1971. godine, pokušao je da dizajnira i prodaje hipi nakit koji je sam pravio, dok je u isto vrijeme pevao u grupi „Veziri“. Zanimljivo je da je u ovoj grupi zamenio Josipa Pejakovića, koji je kasnije stekao slavu kao glumac.
U savremenom dobu, Vajta je izgubio motivaciju za snimanje novih pjesama, rekavši: „Zamisli da snimam pjesme u zemlji koja je treća na listi najsiromašnijih u svijetu. Ne mogu i nemam volje. Kada vidim da se sve bira prema nacionalnosti, to me užasava.“ Ova izjava prikazuje njegovu duboku frustraciju zbog političkih i društvenih uvjeta, kao i njegovu vjeru u umjetnost koja bi trebala biti oslobođena nacionalnih podela.
Pored svoje glazbene karijere, Vajta je također isprobao svoje vještine u filmskoj industriji, igrajući u filmu „Nečista krv“ Stojana Stojčića, gdje je otkrio još jednu stranu svog talenta. Tijekom ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini, odlučio je da napusti svoju zemlju i preseli se u Hamburg, gdje i danas živi. Iako više nije prisutan na glazbenoj sceni kao nekada, Vajta i dalje aktivno stvara glazbu i ostaje angažiran, prvenstveno među onima koji cijene njegov rad i doprinos muzici.
Život i karijera Vajta predstavljaju ne samo uspjeh umjetnika, već i otpornost i vjernost sebi i svojoj umjetnosti, unatoč svim izazovima koje su doneli život i društvo. Njegova priča služi kao inspiracija mnogima, podsjećajući nas na značaj ostajanja dosljednim svojim vrijednostima i strastima, čak i u najtežim trenucima.
