Priče o duhovima oduvijek su izazivale podijeljena mišljenja. Dok jedni smatraju da su to samo mitovi i plod ljudske mašte, drugi vjeruju da smrt nije konačan kraj i da duše nastavljaju postojati u obliku koji nadilazi naše razumijevanje.
- Skeptici će reći da povratka među žive nema, ali kroz historiju nailazimo na brojne primjere ljudi koji tvrde da su osjetili prisustvo preminulih, bilo kroz kratke susrete ili snažne poruke. Jedna takva priča, koja je potresla i dirnula mnoge, stiže iz Škotske.
U njenom središtu je porodica Bonnett i njihovo dijete, beba po imenu Loki. Iako je imao tek nekoliko mjeseci, mališan je bio posebno vezan za svoju prabaku Isabel, staricu koja je preminula u 87. godini. Njihova povezanost bila je vidljiva svima oko njih – osmijesi, mir koji su dijelili i posebna toplina činili su njihovu vezu neobičnom. Nakon njene smrti, porodica je nastavila živjeti svakodnevicu, ali je događaj koji je uslijedio nekoliko sedmica kasnije ostavio sve bez daha.
- Jedne večeri, dok je otac Jamie ležao sa sinom, Loki se naglo nasmiješio, počeo mahati rukicom i jasno izgovorio “zdravo”. Ono što je šokiralo Jamieja jeste to da dijete nije gledalo u njega, već u prazni ugao sobe. Sigurnosne kamere su zabilježile trenutak, a na snimku se vidi kako dječak, obično stidljiv i povučen, s nevjerovatnim oduševljenjem pozdravlja nekoga nevidljivog. Jamie, i sam skeptik kada je riječ o paranormalnom, u tom trenutku je osjetio da prisustvuje nečemu što nadilazi logiku.
Prisjetio se da je Isabel često govorila kako će “uvijek paziti na svoje najmilije”. Upravo ta misao učvrstila ga je u uvjerenju da je Loki pozdravljao svoju prabaku. Iako se nije smatrao vjernikom u natprirodno, taj trenutak ga je natjerao na preispitivanje, a istovremeno mu je donio i određenu utjehu. Vjerovao je da njegova baka, makar simbolično, nastavlja bdjeti nad njima.
Stručnjaci iz Muzeja iluzija i paranormalnog istraživanja u Edinburghu objašnjavaju da ovakve pojave nisu rijetke. Djeca, zbog svoje osjetljivosti i neiskvarenog pogleda na svijet, često su percipirana kao “most” između stvarnog i nevidljivog. Nauka pokušava naći racionalna objašnjenja – od dječje mašte do refleksa i slučajnih reakcija – ali mnogi roditelji širom svijeta tvrde da se njihova iskustva ne mogu tako jednostavno objasniti.
- Ono što dodatno potvrđuje Jamiejevu sumnju jeste činjenica da njegov sin nikada ranije nije pokazivao otvorenost prema strancima, niti je mahao ljudima koje ne poznaje. Zbog toga je njegova iskrena i uporna komunikacija sa “nevidljivim gostom” još snažniji dokaz da je riječ o posebnom iskustvu. Porodica je uvjerena da je Isabel održala svoje obećanje, barem na način koji je njima donio spokoj.
Priče o duhovima nisu strane ni našim prostorima. Etnolozi iz Etnografskog muzeja u Beogradu ističu da je vjerovanje u prisustvo preminulih predaka duboko ukorijenjeno na Balkanu. Ljudi su stoljećima smatrali da njihovi voljeni i poslije smrti ostaju u blizini doma, kako bi čuvali porodicu, donosili utjehu ili upozoravali na opasnosti. Ovakva uvjerenja prenose se usmenom predajom, a najpotresnije priče upravo su one koje potječu iz ličnih iskustava, poput slučaja porodice Bonnett. Na taj način, Škotska i Balkan pokazuju sličnosti u shvatanju života i smrti, uprkos geografskim udaljenostima.
- U mnogim kulturama duhovi se opisuju kao prozirne siluete ili maglovite sjene koje ostaju vezane za određena mjesta. Prema predanjima, njihovo zadržavanje u svijetu živih često je povezano s neriješenim emocijama, tragedijama ili snažnom vezanošću za porodicu. Centar za proučavanje folklora i mitologije Univerziteta u Sarajevu u svojim istraživanjima navodi da duša ponekad ostaje prisutna zbog tuge, kajanja ili nepravde. Neki vjeruju da duhovi nastavljaju brinuti o svojim najbližima, dok drugi misle da traže put ka smirenju. U oba slučaja, iskustva poput ovog podsjećaju na neraskidivu vezu između prošlog i sadašnjeg.
U Isabelinom slučaju, smrt je bila mirna i očekivana, ali je ostavila emotivni trag. Jamie priznaje da, iako nije pobornik paranormalnog, osjeća olakšanje vjerujući da je njegova baka prisutna na svoj način. Taj osjećaj možda više govori o potrebi za utjehom i simbolici nego o stvarnom kontaktu, ali i to ima snažnu vrijednost. Psiholozi sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu ističu da vjerovanje u prisustvo preminulih može imati terapeutski učinak, posebno u procesima tugovanja. Na taj način, ovakva iskustva pomažu ljudima da pronađu unutrašnji mir i lakše se nose s gubitkom.
- Kroz historiju su ljudi razvijali različite metode kako bi stupili u kontakt s onima “s druge strane”. Drevni obredi, molitve, pa čak i moderni spiritizam pokušavali su pronaći način da odgovore na pitanja koja muče čovječanstvo: šta se dešava nakon smrti i da li duše zaista nastavljaju postojati? Iako nauka danas dominira u objašnjenju svijeta, ovakve priče i dalje žive, pronalazeći put do srca onih koji vjeruju da smrt nije kraj, već samo prelazak u drugačije postojanje.
Za porodicu Bonnett, trenutak kada je mali Loki mahao i radosno izgovorio “zdravo” ostat će zauvijek upisan u njihovo sjećanje. Skeptici će uvijek tražiti logična objašnjenja – od dječje igre do iluzije svjetlosti – ali za njih, to je bio dokaz ljubavi koja nadilazi granice života i smrti. Isabel, iako odsutna fizički, i dalje živi u njihovim srcima, a možda i u tihim, neobjašnjivim trenucima kada mali dječak pozdravlja prazninu koja za njih nikada neće biti prazna.
