Nadgrobni spomenici oduvijek su bili više od običnih kamenih obilježja. Oni čuvaju uspomenu na preminule i svjedoče o kulturnim, religijskim i porodičnim vrijednostima jednog vremena.
- Izrađuju se od različitih materijala, najčešće granita, mermera ili peščara, a oblikom i natpisom prenose emocije i poruke onih koji ostaju iza pokojnika. Ono što je zapisano na spomeniku često govori više od samog imena i datuma – ono postaje priča o životu, ljubavi i prolaznosti.
Upravo jedna takva priča nedavno je privukla veliku pažnju javnosti i izazvala snažnu reakciju na društvenim mrežama. Riječ je o epitafu koji je ispisan u čast jednoj ženi i njenom mužu, a koji se istakao po svojoj neobičnoj kombinaciji ozbiljnosti i humora. U natpisu je žena, osvrćući se na 55 godina života sa svojim suprugom, poručila da nakon pola vijeka zajedništva “odlazi u zemlju drugačije boje”, ali da će se u smrti ponovo ujediniti sa voljenim čovjekom. Poruka odiše toplinom, ali i ironijom, jer govori o rastanku u životu i vječnom susretu u smrti.
- Njen suprug je, dirnut, odgovorio vlastitim epitafom. On je poručio da mu je namjera ležati pored svoje supruge i njenog srca, dozvoljavajući im da se zajedno “razgrade”. Naglasio je da će ljubav i predanost koje su dijelili ostati vječne, čak i kada milijarde godina prođu. Ovi natpisi kod mnogih su izazvali suze i osmijeh u isto vrijeme. Neki su ih doživjeli kao romantičan čin, dok su drugi u njima pronašli i dozu zloslutnosti. U svakom slučaju, epitafi su postali dokaz da i poslije smrti riječi imaju moć da prenesu emociju i ostave trag.
Ono što dodatno pokazuje bogatstvo tradicije epitafa jeste i drugi neobični primjer – spomenik Stjepanu Todoru Đuroviću. Na njemu se navode imena tri žene, Soke, Mileve i Vide, koje su podigle spomenik u njegovu čast. Natpis je privukao brojne komentare korisnika društvenih mreža, jer je istovremeno odavao poštovanje i otkrivao jedinstvenu životnu priču čovjeka koji je, očigledno, imao posebnu ulogu u životima tih žena. Dok jedni ovaj čin vide kao šalu, drugi ga tumače kao odraz velikog poštovanja i neobične privrženosti.
- U javnosti su ovakvi epitafi doživljeni i kao inspiracija i kao podsjetnik na prolaznost. Neki ih vide kao svjedočanstvo ljubavi, drugi kao humoristički trag života, a treći kao filozofsku poruku o ljudskom postojanju. Bez obzira na interpretaciju, oni pokazuju da jezik ostaje živ čak i poslije smrti, oblikujući sjećanje na one kojih više nema.
Stručnjaci za kulturu i antropologiju naglašavaju da epitafi predstavljaju važan dio kolektivnog naslijeđa. Prema istraživanjima Etnografskog muzeja u Beogradu, spomenici i natpisi na njima često odražavaju duh vremena u kojem su nastali. Neki epitafi nose ozbiljne, religijske poruke, dok drugi otkrivaju humor i ironiju, kao način da se lakše podnese bol gubitka. Antropolozi ističu da se kroz ovakve natpise može sagledati i kako zajednica doživljava smrt i sjećanje.
Slično mišljenje dijele i istraživači sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, koji ističu da epitafi u jugoistočnoj Evropi često imaju jedinstvenu kombinaciju sentimentalnosti i vedrine. Oni objašnjavaju da natpisi nisu samo intimna poruka pokojniku, već i svojevrsna poruka prolaznicima, podsjetnik na vrijednosti, ljubav i smisao postojanja. Zbog toga ne čudi što su ovakvi spomenici postali predmet interesovanja šire javnosti, posebno u digitalnom dobu kada se fotografije epitafa dijele putem društvenih mreža.
- Psiholozi upozoravaju da ovakve poruke, iako ponekad izazivaju smijeh, zapravo imaju važnu ulogu u procesu tugovanja. Stručnjaci iz Instituta za mentalno zdravlje u Beogradu objašnjavaju da humor i simbolika mogu biti mehanizmi odbrane od bola. Kada porodica odluči da na spomenik upiše šaljivu ili toplu poruku, to je način da se preminuli doživi u kontinuitetu života, a ne samo kroz trenutak smrti. Na taj način epitafi postaju most između prošlosti i budućnosti, između sjećanja i nade.
Primjeri epitafa koje smo naveli podsjećaju da smrt, iako neminovna, ne mora biti samo kraj. Ona može biti povod da se ispriča priča, prenese poruka i ostavi trag. Ljudi od davnina traže načine da premoste granicu između života i smrti, a jezik epitafa jedno je od najmoćnijih sredstava da se to postigne. Riječi ispisane na kamenu postaju vječne, podsjećajući buduće generacije na ono što je bilo, ali i otvarajući prostor za različita tumačenja.
