Danas vam donosimo jednu jako zanimljivu priču koja se desila 1988 godine daleko u šumi gdje su se lovvi tada suočili sa sa prizorom od kojeg su se šokirali.
- Duboko u srcu Balkana, tamo gdje se planine dodiruju s oblacima, a šume šaptom pričaju priče starije od pamćenja, dogodio se susret koji je zauvijek promijenio živote onih koji su mu svjedočili. Godine 1988., grupa lovaca u potrazi za plijenom naišla je na prizor koji ih je ostavio bez daha. Dok su lutali kroz gustiš, začuli su zavijanje, ali ne obično. Ovaj zvuk bio je pomiješan s nečim ljudskim, a opet divljim.
Kroz granje su ugledali čopor vukova, kako se kreće u savršenom ritmu. Među njima je bilo nešto sasvim neuobičajeno – dijete, koje je puzalo na sve četiri, prateći svaki pokret svojih vučjih saputnika. Njegovo tijelo bilo je tanko i prepuno ožiljaka, kosa zapetljana, oči divlje i neukrotive. Nije izgovarao riječi, samo je režao i zavijao, kao da nikada nije čuo ljudski glas.
- Lovci su, iako šokirani, reagovali. U borbi koja je uslijedila, vukovi su se povukli, a dječak je uhvaćen. Bio je na ivici preživljavanja, iscrpljen, gladan i nepoznat svijetu ljudi. U nemogućnosti da saznaju njegov identitet, nazvali su ga Haris Pućurica – ime koje je reflektovalo njegovu neobičnu povezanost sa prirodom. Premješten je u ustanovu u Beogradu, gdje su pokušali da ga uključe u svakodnevni život.
Prvih mjeseci, Haris nije znao kako da koristi pribor za jelo, niti je razumio svrhu sapuna ili kreveta. Kretao se puzeći, skriven ispod stolova, tražeći zaklon kao da je još u pećini. Bio je oprezan, ponašao se kao da iza svakog ugla vreba opasnost. S vremenom, međutim, počeo je učiti. Uz podršku druge djece, usvojio je osnovne riječi, počeo da hoda uspravno, da jede normalno, i što je najvažnije – da razvija prijateljstvo.
- Djeca u domu su ga prihvatila, a Haris je s njima postajao sve više dio ljudskog svijeta. Ipak, zauvijek je zadržao nešto prirodno u sebi. To se najbolje pokazalo u trenutku kada je nepoznati rotvajler upao u dvorište doma. Dok su svi bježali, Haris je mirno prišao psu, čučnuo, i gledao ga u oči. Pas se smirio i počeo ga pratiti. Od tada, životinja je ostala uz njega – odana samo njemu.Rat 1992. donio je preokret. Djeca su vraćana u matične zemlje, a Haris je poslan u Bosnu i Hercegovinu, zemlju koju nikada nije poznavao. Njegov povratak bio je tih, bez pompe. Sa 17 godina, Haris je vraćen na mjesto gdje je pronađen. Obučen u jednostavnu odjeću, s pogledom punim tišine, ušao je u šumu. Tu mu se gubi svaki trag.
Ostale su samo priče. Jedna verzija kaže da je stradao u ratu. Druga, romantičnija, da se pridružio čoporu koji ga je nekada odgojio. Možda je u toj tišini šume, daleko od ljudi, konačno pronašao svoj mir. Njegova priča inspirisala je film “Ničije dijete”, koji je osvojio nagrade i dotakao srca mnogih.Ali istina o njegovom porijeklu nikada nije razjašnjena. Možda je bio napušten, možda je pobjegao, možda je bio posljednji preživjeli iz neke tragedije. Ono što znamo je da je sistem preuzeo brigu o njemu, ali nikada nije odgovorio na pitanje – ko je zaista bio Haris?
- Njegov život ostaje simbol granice između čovjeka i zvijeri, podsjetnik na to koliko su tanane niti koje nas dijele od instinkta, od divljine, i koliko je istovremeno teško i veličanstveno pripadati oba svijeta.Ako želiš da se priča još dodatno obradi u nekom posebnom stilu – novinarski, književno, ili kao scenarij – mogu to uraditi. Želiš li da prilagodim ovu verziju za neki drugi format?
