Na hercegovačkim brdima, tamo gdje vjetar šušti kroz kamene kuće, odvila se priča čovjeka koji nikada nije tražio mnogo, ali je dao sve što je imao. To je priča o Jovici V. iz Bileće – tihoj ljudskoj veličini koja je život provela u skromnosti, ali i u neprolaznom poštovanju zajednice.
Život posvećen roditeljima
Jovica nikada nije gradio luksuz, niti je osnivao porodicu. Njegov život bio je jednostavan, ali ispunjen nečim što danas rijetko viđamo – bezrezervnom posvećenošću roditeljima.
Kada su majka i otac jedan za drugim doživjeli moždane udare, nije bilo dileme. Jovica je ostao uz njih. Kupao ih je, hranio, vodio ljekarima, dizao se noću da provjeri da li dišu. Bio je njihov sin, ali i njihov oslonac i čuvar. „Oni su me rodili, oni su me podigli. Red je bio da im se odužim“, govorio je kasnije.
Sestra koja je sve uzela
Za razliku od njega, sestra je bila prisutna samo kada se trebalo dijeliti imanje. Dok su roditelji bili nemoćni, prepisala je svu imovinu na sebe. Pravdala se rečenicom: „Jovici ne treba ništa – on nema porodicu.“ Tako je sve ono što je Jovica čuvao i obnavljao, prešlo u ruke nekome ko u tu kuću gotovo da nije ni svraćao.
Nakon smrti roditelja, nije mu dozvolila ni da ostane u porodičnom domu. Povukao se u staru pomoćnu zgradu, grijao na smederevac i živio bez tekuće vode. Ali nikada se nije žalio. Njegova tišina govorila je više od svake optužbe.
Pravda kroz ljude, a ne kroz sudove
Dok je sestrina porodica rasipala imanje i bogatstvo, Jovica je stekao nešto daleko vrijednije – poštovanje ljudi. Komšije su mu donosile drva i hranu, a crkva i opština skupili su novac da mu se napravi mala montažna kućica. Bio je čovjek kojeg su svi znali i cijenili, jer je živio onako kako je govorio – časno i bez trunke gorčine.
Prema podacima Centra za socijalni rad Trebinje, sve više starijih ljudi u Hercegovini postaje žrtva porodičnih sukoba oko imovine. Jovica je bio živa slika te statistike – ali i dokaz da zajednica može ispraviti ono što porodica uruši.
Neobičan obrt sudbie
Sudbina je imala još jedno iznenađenje za njega. Penzionisani doktor kojem je Jovica nekada pomagao na imanju, ostavio mu je skromnu kućicu kod Trebinja. Tako je čovjek koji je izgubio dom, dobio novi. Danas živi tu, sa psom kojeg je udomio – jedinim stalnim pratiocem njegovih dana.
Lekcija koju ostavlja iza sebe
Iako nije imao djece, Jovica je ostavio nasljeđe koje vrijedi više od svake materijalne baštine – nasljeđe časti, ljudskosti i žrtve. Njegove riječi ostale su upamćene među mještanima:
„Možeš izgubiti kuću, pare, zemlju… ali ako izgubiš obraz – onda više nemaš ništa.“
U društvu gdje se često cijeni moć i bogatstvo, priča ovog tihog čovjeka podsjetnik je da vrijednosti poput odanosti, dobrote i čiste savjesti ne zastarijevaju.
Zaključak
Jovica iz Bileće nije ostao upamćen po imovini, niti po potomstvu, već po onome što se prenosi tiho – dobrim djelima i ljudskom dostojanstvu. Pravda mu je vraćena, ne kroz sudske presude, nego kroz poštovanje ljudi i spokoj u starosti.
Njegov život je dokaz da, koliko god puta bili poraženi u očima svijeta, istinska pobjeda dolazi kroz ono što ostavimo u srcima drugih.
