Život u mraku: Priča o Đurđini Prerad Simić
U banjalučkom naselju Drakulići, Đurđina Prerad Simić provela je nevjerovatnih sedam godina bez električne energije, suočavajući se s izazovima koji bi za mnoge bili nezamislivi. Njena svakodnevica bila je ispunjena brigama o teško bolesnom sinu Dejanu, koji je zahtijevao konstantnu njegu i pažnju. Ova priča nije samo o borbi za osnovne životne uvjete; ona je odraz neizmerne snage ljudskog duha i sposobnosti prilagođavanja teškim okolnostima. Kada se konačno pojavila prilika da se njihova kuća ponovo priključi na električnu mrežu, to nije bila samo tehnička intervencija, već simbol nade i mogućnosti boljeg sutra.
Đurđina je samohrana majka dvoje djece, a njen tridesetogodišnji sin Dejan nosi teret ozbiljne bolesti koja dodatno komplikuje njihove životne okolnosti. S obzirom na to da je radila povremeno, često se susretala s problemima u organizaciji svakodnevnog života. Svaka marka koju je uspjela zaraditi imala je svoju namjenu — od hrane do lijekova. U takvim situacijama, bez sigurnih i stabilnih prihoda, čak i najosnovnije kućanske obaveze postale su pravi izazov. Mnogi su mislili da je život bez električne energije samo pitanje komfora, ali Đurđina je znala da to znači borbu za opstanak. Njene borbe su bile mnogo više od jednostavne borbe za struju; bile su to borbe za dostojanstvo, za život koji bi omogućio njenoj porodici osnovne uslove za preživljavanje.

Osjećaj gubitka i borba za preživljavanje
U Đurđininoj kući, mrak nije bio samo odsustvo svjetlosti; on je oblikovao njihovu svakodnevicu i emocionalno stanje. Bez struje, priprema hrane postala je mukotrpan proces. Umjesto da koristi moderne kućanske aparate, Đurđina je često morala improvizovati. Na primjer, pranje veša postalo je pravo iskušenje. Godinama je svakodnevno odlazila do obližnjih česama, gdje bi ručno prala odjeću, često u večernjim satima kako bi izbjegla poglede prolaznika. Ovaj teški zadatak nije samo trošio energiju, već je i dodatno opterećivao njen um, jer je stalno razmišljala o tome kako obezbijediti ogrjev za zimu ili lijekove za svog sina. U takvim trenucima, Đurđina se osjećala kao da je zarobljena u začaranom krugu, gdje je svaki dan bio borba za osnovne životne potrebe.
Prema podacima dostupnim iz medija, porodica je godinama živjela u finansijskoj precarnoj situaciji, gdje su povremeni poslovi često bili jedini izvor prihoda. Đurđina je često morala birati između svojih potreba i potreba svog sina. U njenim izjavama često se moglo čuti kako je smanjivala svoje obroke da bi Dejanu ostalo više hrane. Ova izjava ilustrira duboku žrtvu koju je činila, pokazujući koliko daleko može ići majčina ljubav i briga za dijete. Njen život bio je ispunjen neprekidnom borbom, gdje su se svakodnevne brige preplitali s potrebom da ostane snažna i pruža podršku svom sinu.

Nada na horizontu
Sve se promijenilo kada su radnici Elektrokrajine konačno 13. novembra 2026. godine ponovo priključili njihovu kuću na električnu mrežu. Ovaj događaj, koji je za većinu bio tek tehnički zahvat, za Đurđinu i njenu porodicu označio je povratak svjetlosti u njihov život. Pored fizičke svjetlosti, donio je i novu nadu. Mogućnost korištenja električnih uređaja značila je olakšanje u kućnim poslovima, što će im pomoći da se fokusiraju na druge izazove s kojima se suočavaju. Ovaj povratak struje predstavljao je i simbolički korak prema boljem životu, gdje su se otvarale nove mogućnosti za obrazovanje, zdravstvo i općenito poboljšanje kvaliteta života.
Međutim, povratak struje nije riješio sve njihove probleme. Đurđina se suočavala s dugovanjima koja su ostala iz prethodnog perioda. Bez stabilnog prihoda, budućnost je i dalje bila neizvjesna. Komšinica koja im je pomagala ranije ukazala je na to koliko bi Đurđini značilo da dobije stalno zaposlenje, što je ključno za dugoročno rješavanje njihovih problema. Samo stabilni prihodi mogli bi im omogućiti da izgrade bolju budućnost, bez straha od ponovnog ulaska u mrak. Radnici iz lokalne zajednice su također pokazali interes za njihovu situaciju, nudeći savjete i informacije o mogućnostima zapošljavanja i obrazovanja, čime su im pružili dodatnu podršku.

Pogled u budućnost
Đurđina Prerad Simić i njen sin Dejan su, iako su ponovno dobili struju, i dalje suočeni s brojnim izazovima. Njihova priča svjedoči o snazi ljudske izdržljivosti, ali i o potrebi za sistemskim promjenama u društvu. Potrebno je više od povratka struje da bi se osigurao dostojan život. Ova situacija ističe koliko su često slični slučajevi nevidljivi za širu javnost, ali i koliko je važno tražiti rješenja za ovakve izazove. Bez sumnje, Đurđina je postala simbol borbe mnogih porodica koje se suočavaju s sličnim problemima; njena hrabrost i otpornost su inspiracija za zajednicu.
Ova priča nije samo priča o jednom domaćinstvu; ona je poziv na akciju za cijelo društvo. Kako bi se osiguralo da nijedna porodica ne mora prolaziti kroz slične situacije, potrebno je raditi na jačanju socijalnih mreža, obrazovanju i podršci za porodice u riziku. Samo zajedno možemo stvoriti okruženje u kojem svaka osoba ima priliku za dostojanstven život, bez obzira na životne okolnosti. Osim toga, važno je uključiti se u lokalne inicijative koje se bore protiv siromaštva i marginalizacije, jer kolektivna akcija može donijeti promjene koje su potrebne za stvaranje socijalno pravednijeg društva.













