Priče koje ostaju iza čovjeka često znaju biti neobičnije i snažnije od samog života. Smrt je, kako kažu, jedina izvjesnost, ali način na koji neko ode i kako ga njegovi bližnji isprate ostaje zapamćen kao pečat njegovog postojanja.
- Tako je bilo i u Rogoznici, mirnom dalmatinskom mjestu koje je nedavno postalo scena neobične sahrane o kojoj svi pričaju. Umjesto suza i tihih crnih povorki, umjesto šapata i naricanja, taj oproštaj pretvoren je u nešto što je više ličilo na slavlje života nego na kraj.
Čovjek koji je napustio ovaj svijet nije želio da se pamti po suzama. Njegova posljednja želja bila je da mu se na sahrani svira pjesma „Volim piti i ljubiti“ – melodija koju je obožavao, koja je pratila mnoge trenutke njegovog života i koja je najbolje oslikavala njegov duh. Kada su tamburaši zasvirali prve note, groblje u Rogoznici prestalo je da bude prostor tuge i pretvorilo se u mjesto gdje su se ljudi sjećali osmijeha, radosti i slobode koju je pokojnik utjelovio. Nije to bio hir porodice, već poštovanje njegove volje, i upravo je to ono što je najviše dirnulo prisutne.
- Snimci s tog neobičnog ispraćaja ubrzo su obišli društvene mreže. Dok su neki izražavali sumnju i tvrdili da pjesma na sahrani nije primjerena, drugi su naglašavali kako je čovjek dobio upravo ono što je želio – da ga se pamti kroz muziku, veselje i život koji je volio. „Ako mu je duša pripadala toj melodiji, ko ima pravo da je utiša?“ – napisao je jedan korisnik, braneći porodicu od kritika. U moru komentara preovladala je misao da dostojanstvo smrti ne mora biti samo u tišini, već i u istinskom izrazu života onoga ko odlazi.
Za njegove najbliže ovo nije bio samo sprovod, već i simbolična poruka: da se život slavi čak i kad završi. Njihova odluka da umjesto suza podijele osmijehe i da umjesto molitvenih tonova izaberu pjesmu, bila je odraz snage i poštovanja. Porodica je jasno istakla da to nisu činili radi publike ili pažnje, već radi ispunjenja želje nekoga koga su voljeli. Upravo zato, iako su mnogi stajali nijemi i zamišljeni, u njihovim pogledima nije bilo očaja – bilo je zahvalnosti što su dio života proveli s čovjekom koji je znao kako da voli, da se smije i da prkosi pravilima.
- Priča iz Rogoznice otvara šire pitanje o tome kako se ljudi danas žele sahraniti. Tradicionalni običaji polako se mijenjaju, a sve više porodica odlučuje da svojim najmilijima priredi oproštaj koji će odražavati njihovu ličnost. Neki žele da se na groblju puštaju njihove omiljene pjesme, drugi da se prikazuju fotografije i video-zapisi, treći da se umjesto skupih vijenaca novac donira u humanitarne svrhe. Stručnjaci za kulturu i običaje ističu da se ovakve promjene ne treba posmatrati kao gubitak pijeteta, već kao novi način izražavanja ljubavi i sjećanja. Tako je i etnologinja Ljiljana Marks jednom prilikom za „Slobodnu Dalmaciju“ navela da se običaji prilagođavaju vremenu i potrebama ljudi, ali da im suština ostaje ista – poštovanje prema pokojniku i njegovom životu.
Sam grad Rogoznica, u kojem se sve odigralo, dodaje posebnu simboliku ovoj priči. Smještena između Splita i Šibenika, ovo primorsko mjesto odiše duhom Mediterana, spajanjem prošlosti i sadašnjosti, prirode i običaja. Rogoznica je poznata po svojoj smirenosti, ali i po autentičnim ljudima koji njeguju običaje i prenose ih kroz generacije. Upravo tu, gdje se kamenite ulice susreću s morem, jedna pjesma na groblju postala je vječna uspomena na čovjeka koji je volio život bez granica. Lokalni portal „Šibenski list“ prenio je da su mještani događaj doživjeli s mješavinom iznenađenja i ponosa, jer, kako su rekli, pokojnik je uvijek bio „drukčiji od drugih“ i nije čudo što je i u smrti ostao vjeran sebi.
- Na kraju, ostaje pitanje: da li je ovakav oproštaj neprimjeren ili iskren? Za one koji su ga voljeli, nema dileme – bila je to najprirodnija stvar na svijetu. Oni su ga ispratili onako kako je živio: otvoren, vedar i spreman da prkosi normama. Dok su tambure svirale njegovu omiljenu pjesmu, činilo se da je još uvijek prisutan, ne u tijelu, već u melodiji i u osmjesima prisutnih. Kako piše „Večernji list“, ovakvi primjeri pokazuju da ljudi sve više žele da kraj bude ogledalo života, a ne tek krajolik tuge i ćutnje.
Ono što ostaje poslije ovakve sahrane nije gorčina, nego toplina. Ljudi se sjećaju smijeha, a ne samo suza. I upravo je to ono što ovu priču čini posebnom – podsjetnik da smrt ne mora uvijek biti kraj, nego i posljednji akord jedne pjesme koja će još dugo odjekivati među onima koji su je slušali. Rogoznica je toga dana ispisala priču koja se neće lako zaboraviti – priču o čovjeku koji je želio da i njegov oproštaj bude slavlje života, a ne samo ritual odlaska.
