Na području Homolja i Podunavlja, posebno u Đerdapu, gde živi vlaška zajednica i neguje svoja tradicionalna narodna verovanja, sve do kraja 19. pa čak i u 20. veku, održavao se specifičan običaj poznat kao “otkopavanje mrtvaca”. Ovaj obred, koji je bio sastavni deo poštovanja pokojnika, uglavnom se izvodio nakon smrti mladih osoba, bilo devojaka ili mladića.
U tajnoj tradiciji rezerviranoj za nekolicinu povlaštenih, članovi obitelji okupljali bi se na groblju četrdeseti dan nakon sahrane. S prvim zracima zore bacajući svoj budni pogled, pažljivo bi otkopali grob i izvadili kovčeg. Pobožno podižući poklopac, nježno bi čistile lice pokojnika besprijekornim, snježnim rupčićem. Usmjerivši mu lice prema blistavom suncu, njegove bi nježne zrake obasjale njegovo lice.
Pokojnici bi se još jednom položili na počinak nakon što bi ih sunce “okupilo”. U ovoj značajnoj prigodi obitelj bi marljivo provodila sve pogrebne običaje, ponašajući se kao da se radi o prvom ukopu. Ovaj sveti obred odvijao se u potpunoj privatnosti, u najužem krugu rodbine, a široj javnosti ostao je uglavnom nepoznat. U selu Debeli Lug devedesetih godina 20. stoljeća dogodio se ritual posvete Suncu, čime je obilježen posljednji dokumentirani primjer ove drevne tradicije. Primarni cilj ovog rituala bio je osigurati pokojniku vječno postojanje u zagrobnom životu.
Razne regije diljem svijeta imaju svoje jedinstvene običaje i prakse. Primjerice, u Rumunjskoj se pokojnici ekshumiraju nakon sedam godina, dok se na Madagaskaru ovaj obred izvodi svake godine. Slične tradicije mogu se pronaći iu Indoneziji. Tijekom svog terenskog istraživanja imao sam priliku susresti Milicu Kušljić, koja trenutno živi sama u svojoj djedovini.
Tijekom 1990-ih preuzela je na sebe otkopavanje posmrtnih ostataka svog sina. Milica, koja je trenutno narušenog zdravlja, živi sama i zbog smrti supruga. Zidove njezine sobe krase fotografije koje bilježe radosne trenutke života njezina sina i svečanost njegova sprovoda. Opipljiva aura tuge i nelagode ispunjava njezin stan.
U nastojanju da odaju počast i sačuvaju uspomene na svoje sinove, samo je odabrana skupina žena, uključujući Milicu, prihvatila dirljivu dužnost “iskopavanja” svojih izgubljenih najmilijih, dopuštajući svjetlu sjećanja da ponovno zasja. Porijeklom iz Laznice, Milica je ovu svetu tradiciju naslijedila od svojih predaka i učinila je sastavnim dijelom odgoja svog sina. Svojim istraživanjem otkrio sam da je ova prastara praksa bila raširena u Laznici tijekom 19. stoljeća, dok se u Gornjanima održala sve do 1970-ih.
U nježnoj dobi, Milica se suočila s potresnom tragedijom gubitka sina. Njegove vojne obveze i angažman naglo su prekinuti jer je zbog brzog napredovanja leukemije hitno prebačen u beogradski Klinički centar. Nažalost, podlegao je bolesti ubrzo nakon što je primljen. U dubini svoje tuge, Milica se držala vlaškog običaja da veže grimizni konac, koji potiče iz Kliničkog centra, i nosi ga sa sobom cijelim putem kući.
U skladu s njihovim sustavom vjerovanja, vjeruje se da grimizna nit djeluje kao sila vodilja, vodeći dušu natrag na mjesto njezina porijekla. Osim toga, pedantno je pripremljena nebeska svijeća, budući da je zagrobni život zamišljen kao pusto i lišeno carstva, bez vode i rasvjete. Prinoseći te darove, Milica je težila opremiti svoju preminulu voljenu osobu osnovnim namirnicama potrebnim za njihovo putovanje u sljedeće kraljevstvo. Obuzeta dubokom tugom nakon gubitka sina, Milica je rano ujutro na svečani četrdesetodnevni parastos ustala da iskopa drago dijete. Namjera joj je bila da ga zagrli nježnom toplinom sunčeva zagrljaja, u nadi da će taj sveti čin ubrzati uznesenje njegove duše na nebo.
Milica živi u mirnom selu Debeli Lug i vodi usamljenički život uz povremene posjete kćeri. Kako bi se održala, bavi se prodajom prekrasnog cvijeća koje uzgaja u vlastitom dvorištu. Milica je u prošlosti posjedovala VHS snimke na kojima su zabilježena sjećanja sa sinovljeve sahrane. Tragično, te su vrpce na prevaru došle televizijske ekipe koje su obećale da će ih vratiti. Nažalost, vrpce nikada nisu vraćene u njeno vlasništvo.
