Davor Dujmović bio je glumac iznimnog talenta i karizme, čiju su karijeru obilježile nezaboravne izvedbe uz duboke tragedije. Njegove glumačke sposobnosti bile su toliko očite da je formalno obrazovanje bilo nepotrebno; odisao je prirodnim darom s kojim se malo tko mogao mjeriti. Mnogi su duhovito sugerirali da bi, ako bi išao na Akademiju dramske umjetnosti, to trebao biti u ulozi profesora, jer već posjeduje kvalitete potrebne za umjetničko stvaralaštvo.
U svaki lik koji je tumačio uložio je čitavo svoje biće, zaradio usporedbe s legendarnim Dustinom Hoffmanom i prognoze globalne karijere. No, nažalost, sudbina nije bila na njegovoj strani, jer ga je surova sudbina odvela u sjenu.
Davorov glumački put započeo je s 18 godina kada je dobio glavnu ulogu u kultnom filmu Emira Kusturice “Dom za vješanje”. U nezaboravnom liku Perhana, mladića pred neobičnom sudbinom, Dujmović je osvojio domaću i inozemnu publiku. Njegov portret bio je toliko izvanredan da je zaslužio mjesto među pet najboljih glumaca u Europi. Ova je uloga postavila njegovo ime kao simbol izvrsnosti; međutim, početkom devedesetih, nažalost, podlegao je ovisnosti o heroinu, što je duboko utjecalo na njegov život.
Davor je heroin nazvao najvećim protivnikom. Priznao je da ga je radoznalost odvela u carstvo droga, ali je brzo shvatio da je cijena te znatiželje bila ovisnost koja ga je neprestano vukla prema dolje. Njegov neočekivani uspon u filmskoj industriji započeo je kada se njegov izazovan životni put ukrstio s Kusturičinim. Dok je kao srednjoškolac pohađao nižu muzičku školu, često je posjećivao tržnicu “Markale” gdje mu je otac bio zaposlen.
U tom trenutku naišao je na Emira Kusturicu, koji je, ugledavši ga u kafani, odmah prepoznao njegov potencijal. Kao rezultat toga, Davor je dobio ulogu u filmu “Otac na službenom putu”, čime je pokazao svoj istinski talent za filmsku umjetnost.Davor se, istina, nije namjeravao baviti glumom. Čak je rekao da bi o upisu na Akademiju razmišljao samo ako bi mogao predavati. Gluma je za njega bila samo aktivnost kojom se bavio dok on ili publika ne izgube interes. Iako je njegova strast prema filmu bila iskrena, priznao je da nije bio dio njegovih težnji da postane profesionalni glumac.
Ipak, sudbina je imala drugačije zamisli, a film “Dom za vješanje” ostaje kao trajna počast njegovom izuzetnom talentu. Za njega se Perhan pretvorio u simbol, kultnu figuru kojoj je suđeno da desetljećima ostane u sjećanju ljudi.Davor se za vrijeme rata u bivšoj Jugoslaviji zatekao u Sarajevu, odakle je kasnije otputovao u Beograd. Kroz to kaotično vrijeme režirao je nekoliko filmova, a najpoznatiji je “Underground”, također Kusturičin režant.
Također ga se rado sjećaju po njegovim komičarskim nastupima u omiljenoj “Top listi nadrealista”. Unatoč svojim uspjesima u filmu, Davor se suočavao sa značajnim borbama sa svojim unutarnjim nemirima. Nakon sukoba preselio se u Banja Luku, a zatim u Sloveniju kako bi bio sa svojom djevojkom. Nažalost, njegov život je postajao sve više zasjenjen depresijom i alkoholizmom, što je dovelo do pogoršanja emocionalnog stanja.
Često je govorio da čeka da se “zemlja smiri”, izraz koji je odražavao njegovu stalnu borbu s očajem. Tragično, 31. svibnja 1999. godine u Novom Mestu Davor je završio svoj život vješanjem, ostavljajući za sobom dubok osjećaj tuge i praznine među onima koji su o njemu brinuli. Sa samo 30 godina ostavio je nezaboravan utjecaj na svijet filma stvorivši nasljeđe koje će zauvijek biti dio jugoslavenske i svjetske filmske povijesti.
