Svakodnevno čitamo razne neobične priče , ova je baš jedna od njih. Naime radi se o Vesni ženi koju je oduševio gest i koja je odlučila ovu divnu priču da podijeli s nama.
- E, znaš, ima tih dana kad čovjek krene putem ne nadajući se ničemu velikom. Spakuješ kofere, kažeš sebi: „Idem da obavim šta moram i gotovo.“ A sudbina se nasmije, jer ima neke druge planove. Tako je i Vesna iz Beograda, ni ne sluteći, zakoračila u priču koju će pamtiti do kraja života. Krenula je poslovno u Sarajevo, bez posebnog uzbuđenja, a vratila se s uspomenom što joj srce još uvijek grije.
Nije to bio put za razgledanje, ni neko posebno veselje. Išla je na Ilidžu da obavi posao, možda popije kafu i da se vrati kući. Ipak, čim je kročila na sarajevsku zemlju, grad je počeo pričati s njom jezikom koji ne piše ni u jednom vodiču. Bio je to jezik dobrote, bliskosti i one tople, ljudske prisnosti što polako izumire u današnjem svijetu.Dok je tumarala ulicama Ilidže, gladna i umorna, stala je kraj trafike i obratila se ženi koja je tamo stajala. Pitanje jednostavno, bez mnogo filozofije: „Izvinite, znate li gdje bih mogla pojesti nešto kuvano?“ Očekivala je kratak odgovor, uputstvo s rukom u daljinu, ali umjesto toga – dobila je nešto što ni u snu nije mogla zamisliti.
- Nepoznata žena, bez razmišljanja, nasmiješila se i rekla: „Hajde sa mnom, vodiću te gdje i ja jedem.“ Nije to bila samo rečenica, već gest koji nosi toplinu što ruši sve zidove među ljudima. Vesna je zastala, zbunjena tom neobičnom ponudom, ali je nešto u pogledu te žene govorilo da se tu nema šta bojati – samo treba krenuti.I tako su njih dvije krenule. Niz ulicu, u običan sarajevski dan, ali s neobičnom blizinom. Nisu prošle ni desetak minuta, a već su pričale o vremenu, o gradovima, o životu. Kao da ih veže neka stara, zaboravljena nit. Iako se nisu poznavale, razgovor je tekao lako, srcem, kao da su zajedno odrasle na istom sokaku.
Stigle su do restorana koji izvana ne bi nikog posebno privukao – mali, skroman, s drvenim vratima i mirisima koji su podsjećali na nedjeljna porodična okupljanja. Unutra je mirisao grah sa koljenicom, sarma, sogan-dolma, domaća pita, japrak… Sve ono što duša prepoznaje prije jezika.Nepoznata žena preporučila je Vesni šta da jede i tiho rekla da mora ići. Vesna se zahvalila, a riječi su joj zastale – nije znala kako da izrazi ono što osjeća. Kao da je na ručak ispratila rođena sestra. Srce joj je bilo puno. Nije to bio samo obrok. To je bilo prihvatanje, dobrodošlica, poruka da još ima dobrote na ovom svijetu.
- Kada se vratila u Beograd, Vesna je pričala i pričala. Svima. O Sarajki koju ne zna po imenu, ali zna po duši. Govorila je: „To nije bila ljubaznost. To je bila čista srž Sarajeva.“ I svaki put kad bi neko spomenuo Bosnu, ona bi se nasmiješila, a u srcu bi joj zatitralo ono isto što je osjetila tog dana – osjećaj da pripadaš, iako si stranac.I sad, možda ovo ne pišu novine i možda neće dospjeti u vijesti, ali takve priče mijenjaju ljude. Nisu potrebne velike riječi, ni grandiozni gestovi. Nekad je dovoljno jedno „pođi sa mnom“, jedan osmijeh, jedan trenutak iskrene ljudskosti da ti se promijeni pogled na život.
Tri stvari je Vesna naučila tog dana, i dobro ih zapamtila:
Ljudi su ti koji čine mjesto posebnim – ne zgrade, ne ulice, nego oni koji ti pruže ruku kad ti ne treba ništa osim topline.Gostoprimstvo ne mora biti veliko, da bi bilo veliko – najmanje stvari ostavljaju najveći trag.
- Empatija i pažnja su besplatne, ali neprocjenjive – onaj ko ti pokloni malo srca, zauvijek ti ostane u sjećanju.Za Vesnu, Sarajevo više nije samo grad. To je osjećaj, to je priča o bliskosti među nepoznatima, to je mjesto koje ništa nije tražilo, a dalo sve.
I možda je baš to pouka cijele ove ispovijesti – da svijet ne treba revolucije, već male, ljudske geste koje nikad ne blijede. Ako se ikada nađeš na Ilidži i zatrebaš put – nemoj gledati u telefon. Pitaj čovjeka. Možda ne pronađeš samo restoran, već i vjeru u ljude.
