U ne tako davnoj priči koja zvuči kao da je iskočila iz kafanske anegdote, ali se odvila visoko iznad bosanskohercegovačkih oblaka, Mujo i Haso – legendarni junaci domaćeg humora – sjeli su za komande aviona prve bh. aviokompanije Air Bosna. I da, sve što možete zamisliti kao potencijalnu katastrofu u zraku, kod njih se pretvorilo u – komediju. I to onu zbog koje vam se noge tresu, ali od smijeha.
Let je počeo sasvim normalno. Putnici smješteni, piće posluženo, keks u ustima, a Mujo preko razglasa samouvjereno izgovara dobrodošlicu, kao da nije prvi put da vozi nešto veće od bicikla. „Ako Bog da, stigosmo i bez radara,“ poručio je, dok je iz pozadine Haso šeretski dodao kako padobrani ipak postoje – ali samo za njih dvojicu.
Naravno, kao i u svakoj dobroj narodnoj priči, prvi problem se pojavio tačno tamo gdje ga niko ne želi – iznad Zenice. Crvena lampica na komandnoj tabli bljeskala je brže od sarajevskog semafora u špici, a motor broj dva zvučao kao da ima temperaturu i bol u grlu. Mujo pokušava ostati smiren, ali komentar da ih „avion nervozno gleda“ govori sve o ozbiljnosti situacije. Haso, po starom običaju, savjetuje molitvu, jer kad tehnika zakaže, ostaje duhovnost.
I dok u kabini raste napetost, Mujo uzima mikrofon i dramatično predvodi molitvu, zamolivši putnike da ga slijede. Putnici – zbunjeni, ali disciplinovani – ponavljaju riječi koje nikada nisu očekivali čuti iz aviona. Jedna baka iz Goražda mudro primjećuje kako je sve otišlo nizbrdo onog trenutka kad su ih počeli voziti ljudi u papučama i čarapama.
Haso, s druge strane, pokušava dešifrirati priručnik za hitne situacije koji je, naravno, na engleskom. Njegovo znanje jezika ograničeno je na stihove iz pjesme „I Will Survive“, pa dolazi do rješenja koje zvuči kao da popravlja stari kompjuter – isključi pa uključi. Motor se resetira, Haso udara šakom po instrument tabli i – čudo! – avion se stabilizira. Dženita, stjuardesa koja je do tada molila u sebi, vadi djetelinu s četiri lista, a putnici počinju aplaudirati kao da su sletjeli na Zlatni globus, ne na pistu.
Kontrolori leta iz Beča traže izvještaj, a Mujo uz punu dozu poetske ironije odgovara: „Letimo visoko, ali osjećaji su pomiješani.“ I taman kad su svi pomislili da će ih dočekati kraj u stilu holivudskog trilera, avion tiho klizi prema pisti sarajevskog aerodroma.
Po slijetanju, Mujo klekne i poljubi pistu. Ne zbog neke sentimentalne simbolike, već, kako kaže, „da je poljubim dok je još živa“. Haso ga gleda i pita treba li mu maramica, ali i sam jedva stoji od uzbuđenja. U znak izvinjenja, putnicima su podijeljene lepinje – jer ništa ne tješi dušu poput dobrog zalogaja nakon bliskog susreta s vječnošću.
Air Bosna je preživjela svoj najdramatičniji let, a posada Mujo i Haso ušla je u internu legendu kompanije. Od tog dana uvedeno je novo pravilo: „Nema humora u kokpitu – osim ako su Mujo i Haso unutra.“ Jer tada, pravila ne vrijede, ali vrijedi smijeh, duh i ona neobjašnjiva bosanska otpornost na sve – pa i na kvar u zraku.
Putnik iz zadnjeg reda, još blijed ali nasmijan, sažeo je sve u jednoj rečenici: „Nikad mi srce nije bilo ovoliko u nosu, ali bar smo se nasmijali prije kraja.“ I zaista, da je Quentin Tarantino iz Bosne, možda bi snimio nešto slično – ali s manje sevdaha i bez ćevapa.
Jedno je sigurno – kad Mujo i Haso upravljaju nečim, ne znate hoćete li poletjeti ili propasti… ali znate da ćete se smijati do suza.
