Sve je počelo jedne decembarske večeri 2016. godine, kada je tada šesnaestogodišnja Viktorija Koneckaja, smještena u dječjoj bolnici u Sankt Peterburgu, odlučila da napravi korak koji će obilježiti njen i život njene porodice.
- Umjesto da sačeka operaciju koljena koja joj je bila zakazana, rekla je cimerki da ide po sok, posudila jaknu i čizme i obećala da će se vratiti. Nikada se više nije pojavila. Tog dana, porodica je ušla u noćnu moru dugu devet godina, u kojoj je svaka nada bila istovremeno i bol i uteha.
Njen nestanak bio je šok za sve. Telefon i novac ostavila je u bolnici, a istraga, iako opsežna, nije dala rezultate. Tokom godina, ispitano je više od 450 osoba i organizovano 15 velikih potraga, ali bez ijednog traga. Dok su mnogi vjerovali da je stradala ili sebi oduzela život, majka Olga je odbijala da se pomiri s tim. Krivila je sebe jer je kćerku povrijedila svojim postupcima, ali je u dubini duše osjećala da je Viktorija živa. Devet godina kasnije, taj majčinski instinkt pokazao se ispravnim – policija je sasvim slučajno pronašla Viktoriju u gradu Sestroreck.
- Porodične okolnosti koje su prethodile bijegu otkrivaju složeniju sliku. Viktorijini roditelji razveli su se 2012. godine. Majka je ubrzo započela novi život s drugim mužem i dobila sina. Iako su spolja svi održavali korektne odnose, Viktorija se osjećala odbačeno i odlučila da živi s bakom. Unutrašnje nezadovoljstvo raslo je iz dana u dan. Kada se povrijedila na času fizičkog vaspitanja i završila u bolnici, strah od operacije i osjećaj da je gurnuta u stranu postali su okidači njenog bijega.
Ono što ovu priču čini posebno upečatljivom jeste činjenica da je djevojčica sve pažljivo isplanirala. Obrisala je profil na društvenim mrežama, ostavila telefon i, po svemu sudeći, mjesecima pripremala nestanak. Njena baka, koja je bila najveći oslonac u životu, umrla je u međuvremenu, ne dočekavši istinu. Majka Olga je kroz televizijske emisije i javne apele molila kćerku da joj se javi i slala poruke oprosta.
Kada je policija pronašla Viktoriju kao dvadesetčetvorogodišnju ženu, otkrilo se da je živjela potpuno izolovano. Na dan njenog rođendana, samo četiri dana prije bijega, porodica joj nije čestitala, što je u njenom srcu ostavilo duboku ranu. Taj osjećaj zaboravljenosti bio je presudan. U bolnici je upoznala dvadesetogodišnju djevojku koja joj je pomogla da pobjegne i kod koje je stanovala do punoljetstva, zarađujući crtanjem. Kasnije je upoznala mladića, zasnovala porodicu i rodila dvije djevojčice. Djeca nisu imala dokumenta, nisu posjećivala ljekare niti vrtiće, a Viktorija je izlazila samo noću, sakrivena kapuljačom.
- U razgovoru s policijom priznala je da su joj majka, baka i tetka često nedostajale. Ipak, kada je pronađena, nije željela direktan susret s majkom. Dozvolila joj je samo telefonski razgovor, nakon kojeg je Olga ponovo počela preispitivati svaku odluku iz prošlosti. Krivica, nada i tuga ispreplele su se u njenom glasu, ali istovremeno i zahvalnost što je kćerka ipak živa.
Ovaj slučaj u Rusiji odjeknuo je poput filmske priče, ali njegove poruke odjekuju i kod nas. Porodični odnosi često se uzimaju zdravo za gotovo, a nerazumijevanje između roditelja i djece može imati dalekosežne posljedice. Kako piše Blic Žena (blic.rs), stručnjaci naglašavaju da je adolescentni period posebno osjetljiv i da djeca tada traže pažnju, sigurnost i osjećaj pripadnosti. Kada toga nema, spremna su na poteze koji odraslima djeluju nerazumni, ali njima postaju jedini izlaz.
- Slučaj Viktorije Koneckaje pokazuje i drugu stranu – snagu majčinskog instinkta. Olga je, iako umorna od bola i sumnji, nikada nije prestala da vjeruje. Upravo ta vjera bila je ključ koji joj je pomogao da izdrži devet godina tišine. Na Balkanu postoji mnogo primjera gdje roditelji decenijama traže svoju djecu, odbijajući da izgube nadu. O tome piše Danas.rs, navodeći kako se u regionu godišnje evidentira više desetina slučajeva nestale djece, a roditelji često jedini ostaju pokretačka snaga potrage.
Priča takođe otvara i pitanje društvene podrške. Viktorija je uspjela da godinama živi nevidljivo, bez ikakvih dokumenata i kontakta sa institucijama. To pokazuje koliko su sistemi ponekad porozni i nesposobni da prepoznaju ranjive pojedince. N1 Info je u analizi nestanaka na prostoru bivše Jugoslavije naglasio da institucije često zakazuju, dok civilne inicijative i udruženja roditelja preuzimaju najveći teret.
- Na kraju, saga Viktorije Koneckaje nije samo priča o bijegu i pronalasku. Ona je podsjetnik na to koliko su porodični odnosi krhki, koliko su djeca osjetljiva i koliko roditeljska ljubav može biti neumorna. Devet godina tuge, straha i nade završila su otkrićem koje je donijelo olakšanje, ali i nova pitanja. Hoće li Viktorija ponovo poželjeti da uđe u majčin zagrljaj? Hoće li oprostiti prošlost? Odgovori tek slijede, ali jedno je sigurno – snaga majčinskog instinkta i dalje traje, a ova priča ostat će kao svjedočanstvo da ljubav i nada nikada ne nestaju, čak ni u najmračnijim trenucima.
