Tokom izdanja časopisa bivše Jugoslavije “Tražimo najstarijeg Jugoslavena” iz 1978. godine, novinari su se uputili u selo Oraš Planje, koje se nalazi desetak kilometara udaljeno od Tešnja, u potrazi za Mehom Hadžićem. Meho Hadžić je bio pojedinac koji je, sa neverovatnih 132 godine života, nosio titulu najstarijeg Jugoslavena.

  • Treba uzeti u obzir činjenicu da se njegova ishrana sastojala isključivo od tri različite vrste hrane, što je dovelo do razvoja dodatnog niza zuba. Nadalje, svjesno je odlučio zamijeniti vodu određenim napitkom. Dok su novinari dolazili, Meho, vjerojatno najstariji stanovnik Jugoslavije, sjeo je na klupu postavljenu ispred svoje kuće i započeo nostalgično prisjećanje na vrijeme kada je selo bilo sastavljeno od svega šest kuća, dok je Teslić sama se sastojala samo od jednog.

    Po pozivu da doprinesem razvoju pruge Usora – Pribinić zatekao sam se već u svojim tridesetima. Ipak, 1884. godine na putu željezničke pruge prema Tesliću pojavila se prepreka – mlin koji je trebalo raščistiti. Molio sam ih da poštede mlin jer nam je služio kao sredstvo za preživljavanje. “Preklinjem vas da ponovno razmislite o rušenju ovog prebivališta koje nam daje sredstva za život”, usrdno sam preklinjala.

    Ako ga nemamo, naša će glad ustrajati i nedostajat će nam sredstva za mljevenje žita. Ovu zabrinutost tada su podijelili i s novinarima. Meho Hadžić, rođen 1848. godine u selu Oraš Planje, imao je braću i sestre po imenu Mahmut, Muja, Ahma, Fehra i Reja, kao i sestru Fatimu. Dok pišem ove riječi, svi su oni odavno preminuli. Mehov otac se zvao Arif, a majka Cura. Njihova su imena izbrisala iz njegova sjećanja. Ajka, njegova supruga, umrla je sedamdeset godina prije pisanja ovog teksta, kada je imala pedeset godina.

Meho Hadžić i njegova partnerica podijelili su bol zbog gubitka sina Muharema koji se tragično utopio u rijeci Usori kada je imao samo dvanaest godina. Meho Hadžić je cijeli svoj život posvetio radu, preuzimajući niz obaveza uključujući poljoprivredu i sječu drva, ali mu je primarna briga bila briga o kozama. Nažalost, zbog urođene abnormalnosti zbog koje je jedna noga bila kraća od druge, Meho nije mogao služiti vojsku i oslonio se na štap.

Vodeći život bez pušenja i alkohola, pridržavao se rigoroznog režima prehrane koji se sastojao isključivo od kozjeg mlijeka, sira, vrhnja i kisele vode. Baveći se brigom o kozama na livadama, često se prepuštao njihovom mlijeku, uvjeren da je u njemu ključ njegove izuzetne dugovječnosti. Povijesna dokumentacija otkriva razvoj trećeg niza zubi tijekom tog vremena, što se poklopilo s dobrim zdravljem za sve uključene.

Uz impresivan prikaz snage, bez napora je podigao dijete od 30 kilograma koristeći samo svoje zube. Pojavile su se brige za njegovu dobrobit. Kako stoji u izvješću, četrdeset godina unazad iskusio je usamljenost. Međutim, Mehmed i Rukija Ćorić su mu pružili srdačno gostoprimstvo, sagradivši mu skromnu nastambu i osvijetlivši prostor. Dali su mu hranu, odjeću, pa čak i drva za ogrjev. Kad je pao snijeg, Mehmed i Rukija su svake noći dvaput ustajali kako bi zapalili plamen.

Novinari koji su imali čast upoznati Mehu mogli su osjetiti duboku radost koja je izvirala iz njega, kao da je žudio da ponovo luta zelenim livadama i radosno juri za kozama. Kako prenosi index.hr, spomenik posvećen Mehi Hadžiću nosi datume 1848.-1979., što znači da je preminuo samo godinu dana nakon objave članka, proživjevši nevjerovatne 132 godine života, što potvrđuju pouzdani izvori i objavljeni tekstovi. Njegov lik je u jednom trenutku krasio ambalažu jedne marke mineralne vode porijeklom iz Tešnja.

 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here