Od smrti Josipa Broza Tita prošlo je 44 godine, a od raspada Jugoslavije preko tri decenije. Mnogi koji se sećaju života u tom periodu danas često osećaju nostalgiju za tim vremenom. Jovanka, Titova supruga, nakon njegove smrti doživela je veliko maltretiranje i ponižavanje.

  • Kroz najveći dio svog života Nada Budisavljević i njena sestra Jovanka Broz proživljavale su bolnu razdvojenost. Nakon prerane smrti roditelja, Nada i njihova sestra Zora svoje su formativne godine provele u nizu internata, sirotišta i rezidencija. Nada se, nakon što je završila englesku, talijansku i svjetsku književnost, zaposlila kao knjižničarka pod Titovom upravom.

    Živeći duže vrijeme zajedno s Jovankom i Titom u Užičkoj 15, odlučila je šutjeti o osobnim stvarima svoje sestre i šogora. Nada je otkrila da su dva osnovna čimbenika pridonijela prikrivanju ovih predmeta. Prvo, smatrane su osobnim tajnama, a drugo, svjesno je odlučeno da se ne upuštaju u razgovore o događajima unutar zidova te rezidencije. Nada je razmišljala o mogućnosti da su ugovorne obveze nametnule ograničenja u razgovoru o privatnom životu onih koji su služili Titu i Jovanki.


Iako se od Nade osobno nikada nije tražilo da potpiše ugovor niti se od nje uopće razgovaralo o tome, njezino dugo vrijeme provedeno s njima dalo joj je do znanja da se fratar namjerno klonio razgovora na takve teme. Unatoč naslovu knjige “Nada Budisavljević: Moja sestra Jovanka Broz” koja je objavljena 2015., Nada je vješto razotkrila važne spoznaje o životu maršala i njegove supruge.

Poslije rata Jovanka je saznala da živimo u odvojenim sirotištima, dok smo se Zora i ja preselili u Beograd i dijelili skromnu sobu u Užičkoj 16. Bili smo neizmjerno ponosni na to što je Jovanka bila zaposlena kod Tita. No, ostali smo nesvjesni bilo kakve ljubavne veze između nje i Tita. Osim toga, nikada nije otkrila detalje o dečku niti izrazila bilo kakve romantične interese. Jovanka se ponašala diskretno, nikad se ne razmećući svojom privlačnošću ili divljenjem koje je dobivala od drugih. Nikada joj nije palo na pamet da razgovara o potencijalnim udvaračima ili romantičnim susretima.

Bila je 1952. godina kada je iznenada saopćila Titu vijest o svom skorom vjenčanju, ostavljajući i Zoru i mene u stanju šoka. Osjećala se kao da je obznanila svoju namjeru da se uda ni za koga drugog do za samog svetog Petra ili čak za Svemogućeg. Razlog tome je činjenica da je u to vrijeme Tito imao status ikone za sve nas, pa tako i za nju. Uvijek sam vjerovao da se udaje za svog idola, nekoga tko predstavlja više od običnog smrtnika – on je utjelovljivao cijeli jedan koncept. Kad nam je otkrila tu informaciju, ni Zora ni ja nismo progovorili ni jednu jedinu riječ.

Umjesto uobičajenim putem, odlučili smo se spustiti s Topčiderske zvezde. Zora i ja smo njenu poruku shvatili kao ponudu da se vratimo tamo gdje smo bili. Naše suze su prestale. Nakon toga Tito nas je pozvao. Uz Jovanku kao posrednicu, ljubazno nas je pozvao da budemo počasni gosti. Bila je tu i sama Jovanka. Razina naše tjeskobe bila je ogromna. Međutim, Tito je posjedovao izniman talent da umiruje živce okoline, bez napora ublažava njihove strahove i stvara atmosferu ugode.

Od samog početka pristupio nam je s istom razinom poštovanja koja je obično rezervirana za odrasle. Bilo je zaista nevjerojatno kada nam je pružio ljubaznu ponudu da kušamo čašu vina. Bila sam u nevjerici, jer me nitko nikada nije tako pozvao. Nakon toga nastavio je iskreno ispitivati ​​naše perspektive o nizu tema. Bio sam zapanjen, jer nitko nikada nije preuzeo inicijativu da se raspita o mojim pravim mislima. Tito je bio prvi pojedinac koji je svesrdno tražio moje mišljenje.

Od tog trenutka nadalje često je tražio moje viđenje raznih pojava, isključujući političke stvari, nego događaje koji se zbivaju u našem okruženju. Uz to, ljubazno nam je omogućio razgledavanje njegove sobe i ureda koji se nalazi u Užičkoj 15, na prvom katu. Kako prenosi Žena.rs, naše iskustvo objedovanja dogodilo se u toj prostoriji, jer smo odlučile da ne ulazimo u prostranu trpezariju.

Za to vrijeme nas je uvjeravao da će naši životi ostati nepromijenjeni i da ćemo nastaviti živjeti kao i prije, uz dodatnu sigurnost njegove i Jovankine skrbi. Situacija je ostala nepromijenjena jer smo nastavili živjeti u istom stanu, uz dodatnu okolnost da je on preuzeo odgovornost za našu financijsku potporu zbog Jovankine demobilizacije i kasnijeg prekida posla. Nakon našeg posjeta Užičkoj 15, Zora i ja smo se vratili potpuno spokojni. Naši su životi ostali nepromijenjeni, no bilo je nemoguće ne percipirati ga sada drugačije.

Tito, koji je nekoć bio cijenjen kao idol i simbol, doživio je nevjerojatnu transformaciju u doista divnu i ljubaznu osobu. Iako on možda nije prosječna osoba, njegova je ljubaznost neupitna. Njegova naklonost prema meni bila je iskrena, jer sam imao cijenjen položaj u njegovoj obitelji. To je bio rezultat moje dosljedne prisutnosti i nepokolebljive podrške. Od početka se vidjelo da mu je naklonjena Zora, koja je utjelovila njegovu idealnu sliku mlade djevojke, dok sam se ja neprimjetno uklopila u kućanstvo.

Neosporna demonstracija njegove ljubavi prema meni očitovala se u mojoj nepokolebljivoj privrženosti Jovanki, odražavajući njenu nepokolebljivu privrženost njemu. Iskreno je cijenio moju duboku naklonost i altruističnu pomoć. Nepokolebljiva predanost i nesebičnost koju sam pokazao donijeli su mu neizmjernu sreću. Tito je preuzeo očinsku ulogu u mom životu. Oboje smo bili mladi kad smo prvi put došli ovamo, a on je postao naš primarni izvor podrške od trenutka kada smo se Jovanka i ja vjenčali, pa sve dok nisam primio svoju početnu plaću.

U nedostatku mog biološkog oca, on je preuzeo očinsku ulogu, potpuno nas prigrlivši kao Jovankinu ​​djecu. Ona se prema nama ponaša kao da smo njeni, a on prema nama zrelo i s poštovanjem odraslih. Uvijek sam ga smatrao očinskom figurom i moja percepcija o njemu nikada se nije pokolebala. Zanimljivo je da je bio jako ponosan na moja postignuća, posebno na moju ulogu instruktora u časničkoj školi jezika. Dosljedno je izražavao svoje zadovoljstvo i isticao koliko mu je drago što njegovim cijenjenim časnicima predajem engleski jezik. Odluka da se Jovanka uda za Tita bila je nevjerojatno teška.

Osim vlastitih briga, snosila je tuđu odgovornost, noseći težak teret. Bila je itekako svjesna zamršene mreže obiteljskih veza oko Tita. Porijeklo njihove ljubavne priče ostalo je obavijeno velom tajne, a nitko o tome nije rekao niti jednu jedinu riječ. Dvadeset i pet godina svakodnevno sam svjedočio njihovoj interakciji, no tema je ostala neobrađena.

Bez potrebe da pitam, promatrao sam rezerviranu prirodu ovih konvencionalnih pojedinaca koji su svoju ljubav diskretno čuvali u sebi. Dubina njihove privrženosti, dubokog poštovanja i neporecivog oslanjanja jedno na drugo pokazalo je da je njihova veza nepokolebljiva i nezamjenjiva. Jednom kada je odluka o braku donesena, postala je neizgovoreni dogovor, fiksni dogovor koji se nikad ne spominje u razgovoru. Samo vjenčanje ostalo je nedotaknuta tema. Jedina informacija koju posjedujem je da su kumovi bili Ranković i Gošnjak.

Nismo bili na vjenčanju, jer je to bilo malo i ekskluzivno okupljanje. Sam događaj bio je nevjerojatno intiman, nedostajalo mu je bilo kakvo veliko izlaganje ili raskoš, bez formalnosti ili javnog slavlja. Tijekom njezina života samo je jedna osoba držala njezino srce i dušu, a ta je osoba bila ona za koju se na kraju udala. Nijedan drugi pojedinac nije mogao niti ući u njen um niti joj na bilo koji način okupirati misli. Unatoč Jovankinoj udaji, nisam primijetio nikakve promjene u njezinu držanju i ponašanju.

Tijekom pedeset druge i pedeset treće godine naše prebivalište se iz Užičke 16 preselilo u Užičku 9, koju je dobila Jovanka, a kasnije se vratila kad se Zora udala. Jovanka je smatrala da je nepravedno da ja živim sama u tako prostranom stanu dok drugi nemaju odgovarajući smještaj. To me dovelo do odluke da se preselim u Užičku 15 da živim s Titom i Jovankom. Vjerojatno je Jovanka namjerno odlučila ne imati djecu, možda zbog potencijalnih rizika koje bi to moglo predstavljati za Tita u tom specifičnom razdoblju.

Izraz “vjerojatno” korišten je zbog moje nesigurnosti u vezi s tim pitanjem. Bezrezervno mu je posvetila čitavo svoje biće, nesebično se odričući svega. Odmah na početku preuzela je ulogu njegove nepokolebljive službenice, poput predane opatice koja služi svojoj vjeri. Štitila ga je od svih oblika napada koji su mu bili upućeni. Nadalje, projicirala je lažnu sliku goleme snage koja je nadilazila njezine stvarne sposobnosti. Izgledala je nepomično, nalik ženi isklesanoj iz čvrste stijene. Nažalost, ta je fasada na kraju eksploatirana.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here