U današnjem članku vam pišemo na temu ponašanja koje je postalo gotovo normalno, ali i dalje nosi mnogo skrivenih poruka. Ovo je tekst napisan mirno i iskreno, kao razmišljanje nekoga ko ne osuđuje, već pokušava da razumije zašto se neki ljudi na društvenim mrežama stalno predstavljaju kroz hvalisanje.Više u nastavku…
Ako se malo pažljivije posmatraju profili na društvenim mrežama, lako se primijeti razlika između ljudi koji dijele dijelove svog života i onih koji ga neprestano ističu kao dokaz vlastite vrijednosti.
Kod ovih drugih, gotovo svaka objava ima isti ton – uspjeh, savršenstvo, posebnost. Psihologija ovdje ne govori o površnosti, već o unutrašnjim potrebama koje se pokušavaju zadovoljiti spolja.
Jedan od osnovnih razloga ovakvog ponašanja jeste unutrašnja nesigurnost koja traži spoljašnji oslonac. Osoba možda ne vjeruje dovoljno u sebe, pa koristi društvene mreže kao mjesto gdje će tu vjeru pozajmiti od drugih. Svaki lajk i komentar djeluju kao kratkotrajna potvrda da je sve u redu, da vrijedi i da je dovoljno dobra. Problem je što taj osjećaj ne traje dugo, pa se potreba za novom objavom stalno vraća.
- Za razliku od stvarnog samopouzdanja, koje je tiho i stabilno, ovakva sigurnost je krhka i zavisna. Kada reakcije izostanu ili budu slabije nego inače, javlja se sumnja u sebe, nemir i potreba da se ponovo “dokazuje”. Hvalisanje tada nije izraz snage, već način da se popuni praznina.
Psihologija takođe ukazuje na to da društvene mreže omogućavaju kontrolu slike o sebi. U stvarnom životu ljudi ne mogu birati svaki ugao, svaku reakciju i svaku okolnost. Online, to je moguće. Objavljuju se samo trenuci koji izgledaju uspješno, lijepo i vrijedno divljenja. Ono što boli, što zbunjuje ili što izaziva nesigurnost ostaje izvan kadra. Na taj način osoba ne pokazuje ko jeste, već ko bi voljela da bude.
- Kod nekih ljudi hvalisanje ima funkciju samouvjeravanja. Oni ne objavljuju da bi impresionirali druge, već da bi sami sebe podsjetili da vrijede. Kada napišu koliko su uspješni ili sretni, oni pokušavaju da povjeruju u tu priču. Objava postaje unutrašnji dijalog, samo izgovoren pred publikom.
Još jedan važan aspekt je strah od tišine. U digitalnom prostoru tišina se često doživljava kao nestanak. Neki ljudi se plaše da će, ako prestanu objavljivati, izgubiti kontakt s drugima ili biti zaboravljeni. Hvalisanje tada služi kao dokaz prisutnosti. Nije važno šta se objavljuje, važno je da se ostane viđen. Ovaj strah često dolazi iz osjećaja da lična vrijednost zavisi od pažnje drugih.
- Psiholozi naglašavaju i ulogu poređenja. Društvene mreže su prostor gdje se ljudi neprestano upoređuju, često nesvjesno. Kada neko vidi tuđe uspjehe, putovanja ili savršene trenutke, može osjetiti pritisak da i sam pokaže nešto “vrijedno”. Hvalisanje tada postaje odgovor na osjećaj da zaostaje. Umjesto autentičnosti, bira se takmičenje.
Kod pojedinih osoba prisutna je i potreba za nadmoći. Objave nisu samo informacija, već poruka drugima da su manje uspješni, manje posebni ili manje vrijedni. Ipak, psihologija jasno kaže da ovakvo ponašanje često skriva duboku nesigurnost. Osoba koja je zaista zadovoljna sobom nema potrebu da se izdiže iznad drugih.
- Važno je naglasiti da dijeljenje lijepih trenutaka nije problem. Razlika je u količini i motivu. Kada se objavljuje iz radosti, bez potrebe za dokazivanjem, to je prirodno. Kada se objavljuje iz nemira, straha ili potrebe za potvrdom, tada hvalisanje postaje signal, a ne slavlje. Motiv iza objave govori više nego sama objava.
Stabilne osobe nemaju potrebu da stalno naglašavaju svoje uspjehe. Njihovo samopouzdanje ne raste i ne pada s brojem reakcija. One znaju ko su i šta vrijede, čak i kada to niko ne vidi. Upravo zato često dijele manje, ne zato što imaju manje lijepih trenutaka, već zato što im nije potrebno da budu stalno potvrđene.
