U julu 1984. godine, dok je Stjepan Čajić plakao u porodilištu u Ljubuškom, dva brata koji su čekali majku i novorođenče kod kuće u Grudama nisu znali da je drugi A brat dobra vijest ili loša vijest.

Mama i tata su ih uvjeravali da njihov najmlađi brat neće promijeniti njihovu rutinu, ali nije ih bilo briga. Ista stvar, sada ujedinjena sa Stipom, i dolaskom još četvorice juniora, također im je na pameti. Od sedmoro djece porodice Čajić, skromnih, visokoobrazovanih činovnika, ekonomista i pravnika koji su se preselili s hercegovačkog krša u Zagreb radi izdržavanja višečlane porodice, samo jedno je bila djevojčica. Da nije bilo njihovog Stipe, porodica Čagić bi možda bila samo jedna od mnogih hercegovačkih porodica koje su se asimilirali u Zagrebu. Stjepan Čajić se od vrsnog matematičara, inženjera i zaposlenika IT kompanije transformirao u poduzetnika, a sada i dalje privlači pažnju javnosti.

Iako sam vlasnik 24,9% dionica, zajedno s još dva dioničara, posjeduje više od 60% posrnulog tekstilnog giganta. Unatoč dosadašnjem zavidnom poslovnom uspjehu, tek ga je kriza Varaždina, vlasnika nekada uspješne hrvatske industrije (i ne samo tekstilne), dovela do naslova Jedini simbol. Otkako je kupio udio u Varteksu i postao drugi najveći pojedinačni dioničar (prvi je Nenad Bakić), Czagić je u centru pažnje medija. Ipak, o njemu lično se zna malo ili ništa. Samo oni koji se više zanimaju za tehnologiju, inovacije i inženjering sjećat će se da je prije nekoliko godina Stjepan Čajić sa svojom interkontinentalnom kompanijom Stype osvojio najprestižniju televizijsku nagradu – Zlatni Emi. Ali putanja njegovog života ostaje obavijena velom misterije.

Svijet koji je započeo s Grudom, koji danas ima urede na svim kontinentima osim Aljaske, najuspješniji je hrvatski poduzetnik ispod 40 godina na svijetu. Dakle, ko je Stepan Chagich? – Djetinjstvo sam proveo u Hercegovini dok moji roditelji nisu našli posao u Zagrebu, pa smo se preselili ovdje i ovdje sam se školovao. I dalje sam svako ljeto provodio sa svojom braćom i sestrama u Sauvageu ili u očevoj kući u Gradcu Dalmaciji, blizu Delnisha. Ovo je sjajan trenutak. – Lijepo je imati veliku porodicu, uvijek imamo s kim da se družimo, sami izmišljamo svoje igre, ali i brinemo o kravama. Vole detelinu, ali moraju paziti da je ne zgaze. Osjećao sam ih i htio sam ih pustiti da rade šta žele, pa sam ih jednom odvezao i pustio ih. Pa kad su pobjegli… – prisjeća se Stjepan Čajić bezbrižnih vremena. Najmlađi brat, dvadeset i šest godina, ima Downov sindrom i o njemu brinu druga djeca.

Rekao je da je Stepan oduvek voleo da eksperimentiše, pa je isto radio i sa kravama. Voli da bude usamljenik i nije poslušna osoba. Društveni predmeti ga nisu zanimali, pa je kada je upisao matematičku gimnaziju to bio očekivan izbor. Društvene studije su mu bile toliko teške da su mu uništile prosjek ocjena. – Kada sam studirao istoriju, zatekao bih se da sat vremena čitam istu rečenicu. Na neki način čujem riječi u svojoj glavi, ali koristim mozak da razmišljam o potpuno drugim stvarima i smišljam druge priče u svojoj glavi.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here