Smrt je neizbježna stanica svakog života, ali trenutak kada zakuca na vrata doma uvijek iznova iznenadi i zaboli. Gubitak voljene osobe ostavlja prazninu koju ni vrijeme, ni razum, često ne mogu u potpunosti ispuniti. U tim trenucima, mnogi pronalaze utjehu u vjeri, običajima i ritualima koji se prenose generacijama, kao nevidljiva nit između prošlosti i sadašnjosti.
- Na prostoru Srbije i šireg Balkana, postoje duboko ukorijenjeni običaji koji prate smrt i žalovanje. Oni nisu samo formalnost, već način da se iskaže poštovanje prema preminulom i pruži oslonac onima koji ostaju. Jedan od najprepoznatljivijih znakova žalosti je nošenje crne odjeće. Nekada je to bila stroga norma – godina bez svadbi, veselja i proslava. Danas, crnina se najčešće nosi 40 dana, a ponegdje i do godinu dana, zavisno od tradicije i ličnih osjećaja. Žene bi stavljale crne marame, muškarci oblačili tamne košulje ili vezivali crne pojaseve, a sve s ciljem da pokažu tugu i poštovanje.
Kako navodi Etnografski muzej u Beogradu, u prošlosti su postojala i jasna pravila ponašanja – izbjegavanje pjesme, slavlja i okupljanja kako se ne bi narušio duhovni mir pokojnika. Iako se vremena mijenjaju, dio tih pravila preživljava, posebno u manjim sredinama, gdje se vjeruje da upravo poštovanjem tradicije čuvamo vezu s precima.
- U narodnoj predaji nalazimo i vjerovanja koja danas zvuče poput legendi, ali su nekada bila shvaćena ozbiljno. Smatralo se opasnim prespavati u prostoriji gdje leži tijelo preminulog, jer bi smrt mogla “ponijeti” još nekoga. Ako bi pokojnik preminuo s otvorenim očima, vjerovalo se da će osoba koja to prva primijeti ubrzo umrijeti. Takva uvjerenja, premda odbačena od savremene nauke, svjedoče o mješavini straha i poštovanja prema smrti koju su gajili naši preci.
Postojali su i obredi zaštite – poput stavljanja igle u tijelo kako bi se spriječilo da pokojnik postane vampir, ili prekrivanja ogledala kako bi se spriječio njegov povratak među žive. Prozori i vrata ostavljani su otvoreni da duh može “izaći” iz kuće, a povratak s groblja odvijao se drugim putem, da pokojnik ne bi pratio ožalošćene.
Prema istraživanju Srpske akademije nauka i umetnosti, u istočnoj Srbiji bilježeni su običaji poput izrade lutke s licem preminulog, koju bi žene iz porodice nosile, a zatim odbacivale kao simbol oproštaja. Rijetko viđen, ali značajan običaj bio je “otkup pokojnika” – ritual kojim se prekidala “veza smrti” kada bi u istoj porodici umrlo jedno dijete, a drugo rođeno u istom mjesecu. Takve ceremonije imale su duboku religijsku i psihološku ulogu, pomažući porodicama da pronađu smisao usred tragedije.
- Ni komemoracije nisu bile lišene pravila. U nekim dijelovima Vlaške, mlađi nisu smjeli ustati od stola prije starijih, jer se vjerovalo da bi to moglo izazvati nesreću. Ovi obrasci ponašanja bili su spoj svetog i svakodnevnog, religije i sujevjerja, ali i društvene discipline koja je ojačavala zajednicu u trenucima žalosti.
Danas, mnogi od tih običaja polako nestaju, ali osnovna poruka ostaje ista – smrt se promatra kao trenutak poštovanja, sjećanja i duhovnog oslobođenja. Savremeni život donio je promjene, pa se rituali prilagođavaju gradu, ubrzanom tempu i drugačijem shvatanju intime. Ipak, okupljanje porodice, molitva i zajednički obrok u čast preminulog i dalje su prisutni.
- Sveštenik iz Eparhije žičke, u izjavi za “Glas javnosti”, ističe da čak i oni koji nisu posebno vezani za vjeru, u trenucima gubitka traže barem jedan element tradicije – bilo da je to nošenje crnine, parastos ili običaj da se svijeća zapali za dušu pokojnika. “To su trenuci kada shvatimo da nismo sami, da bol podijeljena s drugima postaje lakša,” kaže on.
Zanimljivo je i da se u urbanim sredinama običaji ponekad spajaju s modernim formama komemoracije. Neki porodice organiziraju digitalne albume sjećanja, drugi pozivaju prijatelje na neformalna okupljanja gdje se uz priče i fotografije obilježava život preminulog. No i u tim novim oblicima, suština ostaje – izraziti ljubav i poštovanje prema onome koga više nema.
- Ono što povezuje sve ove običaje, bilo da su stari ili novi, jest potreba čovjeka da kroz ritual pronađe red u kaosu tuge. Oni nude okvir u kojem se bol može podnijeti, a gubitak pretvoriti u priču koja ostaje u sjećanju. Bez obzira na to smatramo li ih zastarjelima, njihova simbolika i danas ima moć – podsjećaju nas na prolaznost, ali i na povezanost koja nadživljava smrt.
U konačnici, čuvanje običaja žalovanja nije samo očuvanje prošlosti, već i način da osiguramo da se sjećanja i poštovanje prenose dalje. Dokle god ljudi na Balkanu budu tražili smisao u zajedničkom tugovanju, tradicija će živjeti – možda izmijenjena, možda skromnija, ali uvijek prisutna u tihim gestama, molitvama i okupljanjima oko uspomene na one koji su otišli.
