Sandra Bijelac, iskusna psihoonkologinja, objasnila je za “Stil” psihičke izazove s kojima se pojedinci moraju suočiti kako bi olakšali svoj put liječenja. Dijagnoza teške bolesti duboko pogađa ne samo pojedinca, već i cijelu obitelj. Poteškoće koje proizlaze iz tako opasne dijagnoze su brojne i zahtijevaju znatnu psihičku snagu da se s njima suočimo i hrabro krenemo putem ozdravljenja.
- Slijedom toga, stručnjaci naglašavaju da je, iako je ključno odmah započeti s liječenjem primarne bolesti, jednako važna i odgovarajuća psihološka podrška koja pomaže u procesu ozdravljenja. O ovoj važnoj, ali često zanemarenoj temi nedavno smo razgovarali sa Sandrom Bijelac, psihoonkologom, psihoterapeutom i stručnjakom za socijalnu rehabilitaciju, koja je 30 godina provela na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije.
Naime, na naš upit o svojoj poruci onkološkim pacijentima, istaknula je tri važna savjeta. Pojedinac se ne treba povezivati sa svojom bolešću. Osoba kojoj je dijagnosticiran rak ili neka druga bolest treba uvijek zapamtiti svoj identitet i tko je bila prije dijagnoze. Prema riječima psihoonkologinje Sandre Bijelac u magazinu “Stil”, ključno je da pojedinac ne bude definiran svojom bolešću.
- Za osobu je ključno zadržati svoje različite društvene uloge; ostati žena, majka, sestra i žena. Često se pojedinci povezuju samo sa svojom bolešću, zanemarujući svoje druge identitete i definirajući se kao pacijenti. 2. Pitanje: “Koje je moje trenutno stanje?” Važno je biti iskren prema sebi i prepoznati svoje granice. Od pomoći je uzeti trenutak za razmišljanje o tome donose li nam naši postupci ispunjenje. Važan aspekt za pojedince je razmišljanje o pitanju: “Kako mi ide?”.
Psihološki, oboljeli od raka često prelaze vlastite granice. Skloni su pretjeranim društvenim i raznim drugim naporima, što ih zaokuplja i onemogućuje im da odvoje vrijeme da razmotre svoje osjećaje i ispunjavaju li ih njihove aktivnosti doista – govori za naš portal iskusna psihoterapeutkinja s bogatim iskustvom. 3. Smisao postojanja Temeljna ideja je da kada pojedinac otkrije svrhu svog života, to vodi do mnogih uvida koji pomažu olakšati putovanje prema iscjeljenju.
- Moraju birati između života ili predaje i razmišljati o pitanju: “Kakva je kvaliteta mog života?” Osjećaj blagostanja ukazuje na kvalitetan život, ali njegovo trajanje – traje li tri dana ili trideset i tri godine – nije sigurno. Ne želimo količinu bez kvalitete. Trebaju razmišljati: “Kako želim živjeti?
Koja je svrha mog života? Zašto sam ovdje?” Na primjer, biti majka ne definira smisao mog života, jer djeca odrastaju i na kraju odlaze. Umjesto toga, moja svrha leži u mom radu u psihoonkologiji, gdje mogu pomoći i slušati druge. Stoga je otkrivanje vlastitog značenja od iznimne važnosti. “Koji je razlog zašto mi se to događa? Gotovo svatko tko je dobio tešku dijagnozu razmišljao je o ovom pitanju. Pitanje: “Zašto mi se to događa?” posebno se javlja u raspravama o bludu.
- Razlozi iza takvih pojava ne treba promatrati kroz leću krivnje, već kao stvar osobne odgovornosti. Kada se na bolest gleda kao na oblik kazne, ona predstavlja problem. Međutim, ako se na bolest gleda kao na smetnju, signalizirajući da radimo protiv vlastite dobrobiti, to nas navodi na razmišljanje o tome kako izvršiti potrebne prilagodbe. U početku primamo funkcionalna upozorenja — poput glavobolje ili želučanih problema — koja često ignoriramo.
Ovo zanemarivanje može dovesti do organskih oštećenja kada se pojave prave bolesti. Prije nego što dođemo do faze organskih simptoma, ključno je razmisliti o tome koje radnje mogu biti štetne u našim životima, što nam omogućuje prevenciju bolesti na organskoj razini.
- Ova perspektiva sažima odgovor na poznato pitanje: nastaje jer pojedinac nije u miru sa samim sobom, zaključila je psihoonkologinja Sandra Bijelac. Preuzimanje bilo kojeg dijela ili cijelog teksta i/ili slika/videa je zabranjeno osim ako su izvor i autor ispravno navedeni i povezani, sukladno uvjetima korištenja WMG-a i Zakonu o javnom informiranju i medijima.
