U današnjem članku vam pišemo na temu suživota, međusobnog poštovanja i ljudske topline među ljudima različitih vjera i običaja. U nastavku saznajte više….
U vremenu kada svijet sve više dijeli ljude po porijeklu, vjeri i mišljenju, priča nane Zibe iz Visokog podsjeća nas da je istinsko bogatstvo u razumijevanju, a ne u sličnosti.
Ovo je topla i nadahnjujuća priča o jednoj ženi i jednom svešteniku koji su dokazali da mir nije samo riječ — već način života.
- Nana Ziba, žena blagog osmijeha i vedrog duha, provela je četiri godine pod istim krovom sa pravoslavnim sveštenikom. Na papiru, takva kombinacija zvuči gotovo nemoguće: dvije različite vjere, dvije tradicije, jedan dom. Ali u njihovoj svakodnevici nije bilo ni razdora ni napetosti — bilo je samo međusobno poštovanje i toplina. U svijetu koji često zaboravlja ljudskost, njihov dom postao je tiha oaza zajedništva.
Sve je počelo sasvim jednostavno. Nakon povratka iz inostranstva, Ziba se našla u situaciji da dijeli kuću sa sveštenikom. Umjesto da to izazove tenzije, desilo se suprotno — iz toga se rodilo prijateljstvo. Ona je poštovala njegovu vjeru, a on njenu. Nikada nije bilo pokušaja da se jedan drugome nametnu uvjerenja. Naprotiv, živjeli su u harmoniji, uvažavajući različitosti kao bogatstvo, a ne prepreku.
- Ziba se često sjeća tog perioda sa osmijehom, nazivajući kuću u šali “papinom rezidencijom”. Taj humor, ispunjen toplinom, pokazuje koliko se slobodno i prihvaćeno osjećala. Nikada nije bila osuđena zbog svoje marame, molitvi ili običaja. Sveštenik je razumio da vjera ne mora biti predmet rasprave, nego most koji spaja ljude. U jednom razgovoru rekao joj je: “Ti njeguj svoju vjeru, a ja ću svoju — to je bogatstvo, a ne prepreka.” U toj rečenici leži cijela suština suživota koji su gradili — poštovanje bez potrebe za dokazivanjem.
- Godine koje su proveli zajedno nisu bile obilježene teološkim raspravama, već malim, svakodnevnim gestovima ljudske bliskosti. Dijelili su kafu, pomagali jedno drugom oko kuće, razgovarali o životu i porodici. Nisu pokušavali da se uvjere, već da se razumiju. To je bio njihov tihi dogovor — živjeti mirno, prihvatati i biti zahvalan.
Poseban dio Zibine priče odnosi se na njen hidžab, koji je za nju bio više od komada tkanine. On je bio simbol njenog identiteta, dostojanstva i slobode da bude ono što jeste. Dok su neki u njemu vidjeli ograničenje, Ziba ga je nosila s ponosom i smirenošću. Njen mir i blag pogled bili su najbolji odgovor svima koji su možda sumnjali u mogućnost međuvjerskog razumijevanja. Kroz svoj hidžab, ona je pokazala snagu žene koja zna ko je, i koja se ne boji da to bude.
- U svijetu koji često vrednuje spoljašnjost više od suštine, Ziba je svojim primjerom dokazala da vjera ne mora biti prepreka modernosti — ona može biti njen temelj. Njena marama nije je činila zatvorenom, već dostojanstvenom. Naučila je da poštovanje ne traži da odustanemo od sebe, već da dozvolimo drugima da budu ono što jesu.
Naravno, nije sve uvijek bilo lako. Nositi vjeru u javnosti, posebno u vremenima punim predrasuda, zahtijeva hrabrost. Ali Ziba nije nosila svoju vjeru kao zastavu — već kao svjetlost. I upravo ta svjetlost osvijetlila je svaki ugao doma koji je dijelila sa sveštenikom. Njihov odnos postao je dokaz da mir među ljudima ne zavisi od religije, već od srca.
- Zibina priča ima dodatnu snagu jer se odigrava u Bosni — zemlji bogate, ali i teške istorije, gdje su različite vjere često živjele rame uz rame, ali i znale biti razdvojene sukobima. U tom kontekstu, njihovo prijateljstvo ima posebnu težinu. Ono pokazuje da je suživot moguć čak i tamo gdje su zidovi visoki, ako su ljudi dovoljno topli.
Na kraju, nana Ziba nije samo simbol tolerancije — ona je podsjetnik da čovjek vrijedi po onome što nosi u srcu, a ne po onome što je na njegovoj glavi. Njeno iskustvo uči da se mostovi grade riječima koje ne vrijeđaju, osmijesima koji ne sude i gestovima koji spajaju.
- Kada je jednom upitana šta je naučila iz tog perioda, Ziba je rekla: „Mi nismo bili različiti – bili smo ljudi.“ U tih nekoliko riječi stane čitava filozofija života. Jer na kraju, svi mi, bez obzira na vjeru, tražimo isto — mir, dostojanstvo i dobrotu.
Njena priča je podsjetnik da svijet ne treba više zidova, nego više ovakvih “papinih rezidencija” – domova u kojima se ljudi razlikuju, a ipak vole i poštuju. Ako su jedna nana i jedan sveštenik mogli živjeti u slozi, zar to nije dokaz da istinska vjera nikada ne razdvaja, već spaja?
